Edukativne radionice i obilazak kulturnih, vjerskih i prirodnih ljepota Republike Srpske
Članovi Srpskog društva dr Mladen Stojanović na projekat „Povezivanje“ pripremali su se dve godine. Da projekat nije bio realizovan već ranije u 2021. godini, treba zahvaliti zabranama putovanja zbog korona virusa. Zbog toga smo se toliko više veselili popuštanju mjera, zbog mogućnosti putovanja i realizacije projekta POVEZIVANJA i programa koji je obuhvato radionice Zmijanja i zmijanjskog veza, obilaska kulturnih, vjerskih i prirodnih ljepota Republike Srpske. Ideju za projekat iznjela je Milica Praznik, koja je u društvu zadužena za mnogo šta, kao što je briga za društvene prostorije, za vezenje i uveličvanja zbirke Zmijanjskog veza čiju zbirku smo mogli vidjeti u Kranju, Velenju, Hrastniku, Nišu-Srbija, a Jovo Jauz je pomogao oko prijava projekta i pisanja elaborata. Za sve ostalo se pobrinula Milica Praznik koja je bila i naš vodič.
Na put se krenulo po predhodnom dogovoru ispred Doma učenika u Velenju u petak 20.5.2022 u 03.00. Krenuli smo sa autoprevoznikom PEMI, koji nas uvek vozi kad idemo u inostranstvo. Razpoloženje je bilo dobro i primjereno cilju koji smo isplanirali.
Put nas je vodio na granični prelaz Bregana, gdje smo usput pokupili 3 članice Srpskog kulturnog društva Sava iz Hrastnika, u Zidanom mostu i Sevnici i krenuli smo dalje putem Republike Srpske. U Banja Luku smo stigli oko 09.30, gdje smo prvo svratili do Humanitarnog udruženje žena Duga, to je prva nevladina organizacija u Republici Srpskoj
HUŽ Duga – Banja Luka
Udruženje je nastalo 1992. godine, spontanim djelovanjem grupe banjalučanki, žena humanista, sa ciljem da pomognu ranjivim kategorijama društva u tadašnjim uslovima.
Danas „Duga“ sve svoje usluge bazira na originalnom psihosocijalnom programu koji ima za cilj da duhovno i ekonomski osnaži žene koje su nezaposlene, sačuvaju tradiciju, kulturu i stare zanate, odnosno narodnu umjetnost kroz izradu autentičnih rukotvorina primjenom tradicionalnih tehnika i prenesu ju na mlađe generacije. Rad se odvija kroz nekoliko programa: Psihosocijalni program (Savjetovalište i Radna rehabilitacija), Etno radionica , Klub Duga, Etno galerija Duga.
Za svoj humanitarni rad, „Duga“ je proglašena udruženjem od interesa za Grad Banjaluku, 2011. godine i dobila je Plaketu grada za humanost.
Tu su održane radionice, gdje je prikazan materijal, proizvodi koje izrađuju, način izrade veza i gdje se sve u praksi može upotrebiti. Posle toga odvedeli su nas u Etno kuću, koja je deo HUŽ Duga. Tu se izvode radionice kad je prisutan veći broj polaznika seminaraca i trajno su izloženi zmijanjski suveniri.
Naš predsednik Jovo Jauz održao je sastanak sa predsednicom HUŽ Duga, Mirom Zvonar, o daljoj saradnji, i dogovorio se za još jedne edukativne radionice u Banjoj Luci, koje će naše žene posjetiti u mjesecu avgustu, zbog priprema na 6. FESTIVAL VEZENJA 2022 u Velenju. Festival će se održati 21. i 22. oktobra 2022 u Rdečoj dvorani – Velenje. Saradnja između Srpskog društva dr Mladen Stojanović i Humanitarnog udruženje žena Duga, traje već od 2017 kad su u Velenju održane prve radinice Zmijanjskog veza.
Posle uspješno završenih radionica put nas je vodio do manastira Lipje. Prije nego što smo došli do manastira stali smo usput na planini Borja – Hajdučke vode. Legenda kaže da su se na ovom izvoru hajduci umivali i da im je planina davala snagu pred borbu sa Turcima. Pa tako smo stali i mi da odmorimo, protegnemo noge, nešto pojedemo onako na otvorenom pod vedrim nebom baš kao hajduci i skupimo snagu za daljnje putovanje. Izletnička tačka je predivna i vrjedi je posjetiti. Planina Borje smještena je na sjeverozapadnom dijelu Republike Srpske između Velike i Male Usore. Udaljen je 23 km od Teslića i oko 60 km od Banjaluke.
Posle kraćeg odmora spustili smo se i posjetili naš prvi manastir koji nam je bijo na spisku obilazaka, a to je manastir Lipje. Većina članova za taj manastir nije ni čula, a kamoli ga vidjela.
Manastir Liplje
Prema narodnom predanju, manastir je zadužbina Svetog Save. To je bio osnovni razlog zašto je na kamenu postavljenom na zapadnom portalu pri obnovi vršenoj 1867—1879. godine navedeno da je manastir osnovan 1219. godine. Naselje Liplje se pominje 1273. godine, ali izričito manastir pominje se tek krajem 15. vijeka u Kruševskom pomeniku. Sačuvan je međutim stari manastirski pečat od bronze na kojem je ugravirana godina 1330, koji demantuje da tu nije bio manastir. Početkom 17. vijeka, odnosno 1615. godine, doživljava nesreću: u velikoj poplavi je oštećen manastir i njegova imovina, a nekoliko stanovnika manastira je poginulo. Lipljanski Prepisivač „nemoćni i ludi” Danilo kaže: Godine 1723… nadođe poplava i obuze portu, razori crkve i konake, ne ostade kamen na kamenu i utopi se deset monaha i četiri đaka, od vode izbjegoše samo trojica… Manastir je potom obnovljen, ali na novom mjestu, nekoliko stotina metara niže, na malom uzvišenju. I ako je manastir Liplje bio poznat po svom prepisivačkom radu, danas posjeduje samo manju zbirku starih knjiga. Zbirku štampanih knjiga u Liplju krasi Trebnik, izašao iz Mileševske štamparije 1546.godine, sa sačuvana 92 lista i sa dugačkim zapisom koji bilježi događaje iz XVIII vijeka, a rijetku dragocjenost predstavlja slikani antimins (liturgijska tkanina) iz prve polovine XVIII vijeka.
Sa posjetom manastira Liplje završio se prvi dan ekskurzije, koji je bio raznovrstan. Sledio je odlazak do Doboja, gdje smo imali rezervisan smještaj. Došli smo po mraku.
Sledeći dan imali smo više vremena za posjećivanje i obilaženje kulturnog dobra srpskog naroda u Republici Srpskoj.
Prve aktivnosti kreću posle doručka, bile su nam: odlazak na Dobojsku tvrđavu – Gradina. Taj obilazak nije dugo trajo, jer nam je bio cilj posjetiti planinu junaka Ozren, na kojoj se nalazi manastir Ozren i Orlovo jezero. Hotel smo zapustili čim smo se vratili i krenuli na planinu Ozren.
Dobojska tvrđava-Gradina
Ne zna se tačno kad je sagrađena ali se pretpostavlja da u 13. ili u prvoj polovini 14. vijeka. Prvi put Doboj se spominje u pismu Dubrovčana od 28.6.1415. godine. Nalazi se iznad doline rijeke Bosne, nasuprot ušću rijeke Spreče. Nešto južnije je i ušće rijeke Usore u rijeku Bosnu.
Tu nam je naš vodič Milica Praznik do najmanjeg detalja pojašnjavala sve datelji bitne za putovanje kroz taj kraj. Vidjelo se, da se dobro pripremila i da je to njen rodni kraj sa okolinom. Naše prvo odredište taj dan, bilo je manastir Ozren. Put nas je vodio iz Republike Srpske kroz deo Federacije gdje smo u Gračanici skrenuli prema Petrovom Selu na Ozrenu. Od skretanja u Gračanici prema Petrovom Selu trebalo nam otprilike 20 minuta da smo stigli do manastira Ozren. Manastirski kompleks je vrlo ljepo uređen, divota doći i vidjeti. Članovi društva su prvo otišli do suvenirnice gdje su kupovali, knjige, majice i druge suvenire, neki i svjeće koje su poslije zapalili. U vrjeme našeg dolaska održavala se služba u manastiru Ozren tako da su neki članovi iskoristili slobodno vrjeme i prisustvovali. Posle toga većina je otišla do izvora gdje su išli po vodu a nekolicina članova zadržala se u kompleksu manastira sa istoričarom koji nam je pojašnjavao istoriju manastira i srpskog naroda tako da su zbog toga i došli poslednji na autobus.
Manastir Ozren
Posvećen svetom Nikoli. Postanak manastira Ozren, kao i mnogih drugih srpskh manastira krije se negdje u tami vjekova. Prvi pisani podatak u sadašnjoj crkvi manastira Ozren je iz 1587. godine. Kad je pop Jakov iz plemena Marić pop(a)tosao crkvu. Narodno predanje koje se iskristalisalo u 18. vijeku a kasnije zapisano, uporno je u tvrdnji da je manastir Ozren zadužbina Nemanjića odnosno kralja Dragutina koji je kao sremski kralj 1284. do 1321. upravljao oblastima Usora i Soli, kao zet i vazal ugarskoga kralja. Vuk Karadžić je zapisao narodnu pjesmu u kojoj najmlađi sin Nemanjin – Sveti Sava ne pominje samo Hilandar, Dečane, Studenicu i Đurđeve Stupove već kaže:
„I Papraću blizu Borogova,
I Vozuću kraj vode Krivaje,
Ozren crkvu nasred Bosne slavne…“
Obnova manastira Ozren započela 2003. godine, a završena je 2007. Restauracija živopisa u hramu izvršena je 2012. godine.
Posle destinacije manastira Ozren, trebali smo usput posjetiti i Orlovo jezero na Ozrenu ali nas monasi savjetovaše da nema smisla posjećivati, jer je organizovana svadba i da je zbog toga velika gužva. Umjesto na Orlovo jezero produžili smo put Šekovića, tamo se nalazi sledeći manastir koji smo odlučili posjetiti, manastir Lovnica. Put nas je opet vodio kroz Federaciju, stali smo u Tuzli, a onda bez stajanja krenuli prema Šekovićima. Na tom putu nam je pokazivano odakle je ko iz toga kraja, bilo je na autobusu i onih čija je rodbina morala da napusti svoja ognjišta, a na koja se nikad nisu vratili. I ako nije toliko daleko od Ozrena do Šekovića, trebalo nam je dobra 2 sata vožnje zbog krivina i ograničenja na putu. Kad smo stigli do Šekovića krenuli smo prema manastiru koji nije daleko ali smo morali stati, jer uzak put ne dozvoljava prolazak većim vozilima, tako da smo naš put do manastira Lovnica prepješačili. Šetnja je trajala dvadesetak minuta, kroz uzak kanjon pokraj brze rječice Lovnica po kojoj je manastir i dobio ime. Na izlasku iz kanjona otvorio se pogled na manastir Lovnica koji se nalazi na brdu a ispod njega pored rječice u preljepom prirodnom ambijentu nalazi se etno restoran Anin Dvor. Posjetili smo manastirski kompleks, prodavnicu suvenira, knjižaru, a crkvu nismo,jer je u tom trenutaku bio svadbeni obred i nismo htjeli smetati. Produžili smo do vodopada rjeke Lomnica, koji je zaista predivan. Već izgladnjeli od puta i šetanja otišli smo na zajednički ručak u etno restoran „Anin Dvor“.
Manastir Lovnica
Manastirska crkva je posvećena svetom velikomučeniku pobjedonoscu, ljekaru duše i tijela, Svetom Georgiju i taj dan se proslavlja kao manastirska krsna slava, 6. maja svake godine.
Prema narodnom predanju, crkva Svetog Georgija je čudesnim preseljenjem sama sebe locirala, a to su prvi uočili lovci tog kraja. Oni su, kako kaže predanje, to mjesto pokazali graditeljima, te je manastir nazvan po njima.
Drugo predanje kazuje, da je Lovnica zadužbina kralja Dragutina Nemanjića, iz 13. vijeka, koji je kao srpski kralj upravljao i sjeveroistočnom Bosnom.
“Dragutin sazida manastir, gdje je lov lovio i mjesto koje ga je ljepotom zadivilo”, navodi se u predanju.
Čak se pominje i “lovni dvorac”, koji je bio smješten negdje u blizini Lovnice.
Povezivanje manastira Lovnica i kralja Dragutina, potvrdio je njegov biograf arhiepiskop Danilo, koji u svojim spisima govori o velikoj revnosti srpskog kralja, u podizanju crkava i učvršćivanju pravoslavlja u Bosni. U manastiru Bešenovu, na Fruškoj Gori, sve do Drugog svjetskog rata nalazilo se jevanđelje iz 1592. godine, pisano u Lovnici, kada je uništeno.
Tako se završi i naš drugi dan. Put nas je dalje vodio do Bjeljine i Semberskog Salaša gdje smo odsjeli tu noć. Ni tu se nismo zaustavili. Već smo posjetili etno selo Stanišići, pojedini članovi su otišli na seminar guslara koji se je održavo u etno selu Stanišići, a po završetku seminara svi smo se okupili i družili.
Poslednjeg dana našega putovanja posjetili smo etno selo Stanišići, naselje Pet jezera gdje se nalazi manastir Svete Petke. Posvećen je Prepodobnoj majci Paraskevi. To je bila i poslednja bogomolja na putu naše ekskurzije koju smo posjetiti. Posle toga krenuli smo kući.
Manastir Svete Petke
Ženski manastir, koji se nalazi na obodu naselja Pet jezera grada Bijeljine. Manastir je podignut u ruskom stilu, tako da se sastoji iz dve crkve. Donja crkva, kripta, posvećena je sv. Sergeju Radonješkom i njene zidove krase ikone ruskih svetitelja. Takođe, u ovoj crkvi mesto zauzima i kivot sa moštima sveštenomučenika Jovana Knjaževa. Gornja crkva posvećena je Svetoj Petki i ukrašena je uobičajenim kompozicijama srpsko-vizantijskog stila. Manastir je petokupolni i prekriven je limom zlatne boje. Ionostas hrama izrađen je u duborezu od hrastovog drveta.
U Velenje smo stigli, Bogu hvala živi i zdravi, puni lijepih utisaka sa trodnevne ekskurzije. Pokušali smo da obiđemo što više, za nas značajnih „obeležja“ Republike Srpske i nadamo se da će interesovanja za ovakva putovanja biti još veća, pa ćemo moći da ih održavamo češće.
Ovim putem bi se u ime Srpskog društva dr Mladen Stojanović, zahvalili našoj dragoj članici, Milici Praznik, na pre svega ideji, planiranju i organizovanju putovanja. I znamo da bi sve ovo bilo teško obići bez unapred dobro pripremljenih destinacija i preciznosti u planiranju. Zahvaljujemo se još članovima Srpskog društva Sava iz Hrastnika i naravno ostalim prijateljima koji su imali poveranja i pošli sa nama na ovo putovanje.
Partneri projekta:
- Opština Velenje,
- ARSO s.p.,
- Pemi autošola i prevozi, d.o.o.
- Savez srpskih društava Slovenije
- Humanitarno udruženje žena „Duga“ Banja Luka – Republika Srpska
Reportažu pripremio: Jovo Jauz
