Vidovdanski zavet – Nikad ne zaboravi
Svečana akademija i recital povodom vidovdana
Savez srpskih društava Slovenije obilježio Vidovdan Svečanom akademijom i recitalom
Svečanost pod nazivom „Vidovdanski zavet – Nikad ne zaboravi” – Svečana akademija i recital održana je 26. juna 2022. u prostorima Kulturnog društva „Brdo” u Kranju. Započela je pjesmom „Gora ječi”, koju je otpjevala Sara Mitrović uz muzičku pratnju Marka Čušina na harmonici.
Voditeljka programa, Snežana Maksimović, obratila se prisutnima sledećeim riječima: „Poštovani posetioci, dragi gosti, poštovaoci i čuvari srpskog kulturnog nasleđa, draga braćo i sestre, pomaže Bog.
Dobro veče i dobrodošli na svečanu akademiju i recital pod nazivom „Vidovdanski zavet – Da se ne zaboravi” povodom velikog srpskog praznika Vidovdana koje organizuje Savez srpskih društava Slovenije.
Za Vidovdan su vezani mnogi narodni običaji, a o samom značaju Vidovdana reći ćemo vam više kroz naš večerašnji program u kome će učestvovati: Sara Mitrović, sopran, Marko Čušin, harmonika, koje ste već čuli na samom početku sa pesmom „Gora ječi”, David Radišić, gusle, Dušan Jovanović, recitator i ja, Snežana Maksimović, voditelj programa i recitator.
Sa posebnim zadovoljstvom želim da pozdravim našeg današnjeg besednika, dragog gosta i prijatelja, Dr Duška Pevulju, profesora na Filološkom fakultetu univerziteta u Banjoj Luci.
Pozdravljam sve naše drage goste koji su večeras svojim prisustvom uveličali našu akademiju: Njegova Ekscelencija Milorad Živković, ambasador Bosne i Hercegovine; Njegova Ekscelencija Milomir Špica, konzul u Ambasadi Republike Srbije; Gospod Janez Černe, podžupan Mestne občine Kranj; Prof. dr Vlado Đajić, narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske i generalni direktor Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske; Nemanja Kovačević, pomoćnik ministra u Ministarstvu za evropske integracije i međunarodnu saradnju; Vladimir Kokanović, predsednik Saveza Srba Slovenije; Predstavnici srpskih društava i drugih organizacija koji su danas sa nama.
Zahvaljujem se Javnom fondu Republike Slovenije za kulturne delatnosti (JSKD) koji je finansijski podržao ovaj projekat i Kulturnom društvu „Brdo” koji su nam ustupili ove prostorije kako bi mogli održati današnju akademiju.
Nakon uvodnog govora i pozdrava Snežana Maksimović je najavila Dušana Jovanovića, koji je potom izveo monolog, govor Ave Justina Popovića na Vidovdan 1966. u manastiru Ćelije.
U ovom bloku Snežana Maksimović je recitovala pjesmu Zorke Stojanović „Dozivanje iz Gračanice” a Dušan Jovanović pjesmu Veselina Dželetovića Pavlova „Sanjao sam Kosovku devojku”, a prvi blok je završen pjesmom „Ječam žnjela Kosovka devojka”, koju je na veoma lijep i osjećajan način otpjevala Sara Mitrović uz muzičku pratnju Marka Čušina.
U drugom bloku prvo je Snežana Maksimović odrecitovala pjesmu Desanke Maksimović „Razgovor sa Kosovom”, a zatim Dušan Jovanović pjesmu Čedomira Milenovića „Na Kosovo magla pala”.
U najavi sljedeće muzičke tačke Snežana Maksimović je navela: „Uz strune gusala pisana je istorija srpskoga naroda. Čuvala se i prenosila sa koljena na koljeno, teklo vrelo sa oca na sina. Međutim, danas, u ova novija vremena sve manje mladih ljudi gaji i njeguje tradiciju našu staru, koju nam u amanet preci ostaviše. Zaboravljamo polako i običaje, tradiciju. Strune gusala kao da su nam omrzle. Danas, mladi sve manje slušaju zvuke gusala, boje se, da ih ne deklarišu kao „seljake”. A šta su drugo bili naši djedovi, pradjedovi, preci naši, nego seljaci. Seljak je pošten, iskren, gleda svoja posla, od svog rada i truda živi. To je nekad ponos bio. Naš mladi guslar David Radišić zna da bi se naša prošlost izbrisala da nam ne bi u muci gusala”, a zatim najavila guslara Davida Radišića koji je uz gusle otpjevao pjesmu posvećenu Kosovskom boju.
Treći blok počeo je pjesmom Milanke Golubović „Nad kolevkom balkana”, nastavljen recitacijom Dušana Jovanovića i pjesmom Milutina Bojića „Molitva”, a završen lijepom i driljivom pjesmom „Crven cvete” koju je otpjevala Sara Mitrović, uz muzičku pratnju Marka Čušina.
Četvrti blok započela je Snežana Maksimović recitovanjem pjesme Zorke Čardašević „krenuli su Obilići”, potom je Dušan Jovanović odrecitovao pjesmu „Kosovo polje” Matije Bećkovića, da bi se i ovaj blok recitala završio muzikom, odnosno pjesmom „Suza Kosova” koju su na izvrstan način izveli Sara Mitrović, pjevanjem, i Marko Čušin, sviranjem.
Nakon završenog programa recitala Snežana maksimović je najavila svečanog besjednika akademije sljedećim riječima: „Vidovdan je praznik koji je u kalendaru ispisan crvenim slovima. Crvenim od krvi kosovskih mučenika. Pred svetiteljem ovoga praznika i pred veličinom žrtve ovih Božijih ugodnika treba zaćutati, jer ne postoje reči ljudske kojima se oni mogu opisati. .
Da li treba i govoriti o lepotama predela Kosova i Metohije?! Ne bi se moglo lako reći da su nam drugi krajevi naše zemlje lepši od ovih kosovskih i metohijskih, sa njihovim poljima i šumama, sa bregovima i planinama, sa njivama i vinogradima, i više od svega sa nebozemnim lepotama kosovsko-metohijskih manastira i njihovim neprolaznim lepotama fresaka i ikona. Sve je na Kosovu i Metohiji svojevrsni metoh nebeske lepote, sve na toj visoravni dodiruje i povezuje nebo i zemlju, carstvo zemaljsko i carstvo nebesko. Možda zato što ovo dodirivanje i povezivanje najčešće je bilo i biva kroz krst i stradanja. Tako vekovima, pa i danas. Kosovska bitka duboko se utisnula u našu veru, istoriju, kulturu i tradiciju. U naš identitet.
Više o svemu ovome zbog čega smo se danas okupili govoriće vam naš besednik, profesor dr Duško Pevulja.
Prof. Dr Duško Pevulja je u svom govoru rekao: „Poštovani i dragi prijatelji, dragi domaćini, uvaženi gosti, čast mi je i zadovoljstvo što sam i ove godine sa vama i među vama ovim posebnim povodom. Posebno sam zahvalan Zlatomiru Bodiroži, koji je prošle godine ustanovio ovu lijepu svetkovinu, obilježavanje i kako bi se reklo spomen Vidova dana. Imamo šta da obilježavao, pa valja da obilježavamo na dostojan način naših predaka. Mislim da je najpriličnije da se kao profesor srpskog jezika i književnosti na početku obratim pjesničkom riječju, a to čini mi se sažima ponajbolje, a ništa to ne čini kao pjesnička riječ tako ubjedljivo onog što jeste suština onog što danas obilježavamo, Vidovdan, Kosovo i naročito jedne riječi koja je ključna za identitet našega naroda, koja je istaknuta ovdje na ovom lijepom plakatu, a to je riječ zavjet. Pjesnik kaže, vrlo kratko, dva stiha: „Svi mi dugujemo sebe nekoj deci, budimo potomci da bi bili preci”. Dragi prijatelji, to je suština svakog zavjeta, pa i Kosovskog zavjeta. Da se ponašamo u svakom trenutku onako kao da nismo sami, što vrlo često činimo, nego da smo spolja između onih kojih više nema i onih kojih još nema. Samo oni ljudi koji se na taj način ponašaju, koji se susreću sa licem predaka i mogu da izađu pred lice potomaka, onih kojih još nema, iskoračuju iz vremena. Dragi prijatelji, moja je dužnost ovdje da vas ukratko, zaista, nemojte se plašiti, univerzitetski profesori su podešeni na sat i po, ja ću voditi računa i o temperaturi koja je ovdje i o programu koji se već odužio, ali želim vrlo kratko da vas podsjetim o nekoliko rečenica, uvjeren sam da to većina od vas zna, a šta je to Kosovski zavjet. Zašto toliko često pominjemo riječ Kosovo, šta to znači Carstvo nebesko, da li možda ponekad olako posežemo za tim riječima. Ja mislim da olako posežemo. I najzad u drugom dijelu ove besjede želim da kažem i da vas podsjetim, da vas motivišem, da se svi odjegnemo od te zavjetne riječi, koliko smo, svako od nas i kao pojedinci dostojni. Ali to nije lako, započeli smo ovu akademiju riječima jednog od najvažnijih Srba u istoriji našega naroda, jednog od onih koji se onebesio, svetim Justinom Popovićem, čovjekom koji je živio Kosovski zavjet, kao i vladika Nikolaj Velimirović, i mi smo veliki srećnici, ova generacija našega naroda, koja je imala priliku da vidi šta je svetost, svi smo mi savremenici bili blaženopočivšeg patrijarha Pavla. Mi smo vidjeli da svetost nije nedostižna, kako se nama ogrezlih u grijehu čini, nego naprotiv, da je svetost toliko jednostavna. Ima li ko među vama ko patrijarha Pavla nije doživljavao kao svoj najbliži rod, kao svoga srodnika, jer je on time neprestano zračio. Vidjeli ste u ovoj besjedi da Justin Popović pita, i sebe i nas, jesmo li braćo dostojni Kosova. Dragi prijatelji, mi Srbi se razlikujemo po mnogim stvarima, i dobro je da se razlikujemo, i treba da se razlikujemo. Svi ljudi na ovoj zemlji se razlikuju. Što kažu pametni ljudi: razlikovanje je znak napredovanja. Različito se oblačimo, različite navike imamo, u različitim zemljama živimo, a ima nešto što nas tako snažno objedinjuje, to je naš jezik, i to je jedna riječ u našem jeziku, pjesnik bi rekao, ovdje pomenuti Matija Bećković, „Kosovo je najskuplja srpska riječ“, ono što objedinjuje naš narod, ma gdje da živimo i ma čemu da pripadamo, to je Kosovsko osjećanje. A šta je upisano u to Kosovsko osjećanje? Šta znači ta prekrasna metafora „Carstva nebeskog“? Šta znači postvarenje te metafore „Carstva nebeskog”. Kada majka Kraljevića Marka, nije neki veleumni čovjek, nego majka koja ima, čija riječ ima oreol sakralnosti u srpskom jeziku, kaže svome sinu: „Sine marko“, pa pjesnik to pojačava „jedini u majke”, dakle riječ je o jedincu, i izgovara čudesnu formulu naše istorijske egzistencije „Bolje ti je izgubiti glavu, nego svoju ogriješiti dušu”. Dragi prijatelji, u Kosovskoj bici, Kosovskom zavjetu, prethodila je ta etika, ne samo etika kojom živimo danas, ne etika udovoljavanja svojim jeftinim hirovima, nego ta najviša etika „Bolje ti je izgubiti glavu, nego svoju ogriješiti dušu”. Laza Kostić, veliki srpski pjesnik, utvrdio je u jednoj svojoj besjedi, poput ove koju vam kazujem, kako je Majka Jevrosima iznad Bogorodice, ona je majka koja izgovori ove riječi, a koje su, kažem, u temelju identiteta naše zavjetne svijesti, kaže on „ako ništa, jeste ravna Bogorodici”. Nije tek obična majka. E tom sviješću, dragi prijatelji, bili su zadojeni Kosovski junaci. Iz te svijesti rodio se naš narod. Postoje dvije ishodišne tačke naše nacionalne egzistencije, to su Svetosavska duhovnost, koju utemeljuje Sveti Sava, i to je Vidovdanski zavjet, odnosno Kosovski zavjet. Iz toga proizlazi naša nacionalna samobitnost. Šta je ona podrazumijevala u tom Kosovskom opredjeljenju? Šta znači riječ Cara Lazara, prikovana u ono što je naše biće: „Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka”. Druga, pored ove etike bitna komponenta te Kosovske etike i Kosovskog zavjeta, jeste da čovjek, ako hoće da bude čovjek, mora da iskorači iz vremena. Ne smije da računa sa ovim našim vremenom, da sve ono što čini u toku naših života, kako je govorio vladika Nikolaj Velimirović, vezuje za nebo. Dakle, Car Lazar zna da je „zemaljsko za malena carstvo”, zna da sve ono što mi stičemo ovdje, ističući to uvijek u prvi plan, počevši od mene pa svi vi dragi prijatelji, ja ću se usuditi da vam to kažem, jer sam i ja tako, nažalost živim. Stičemo, tečemo, a gubimo svoje duše. Dragi prijatelji, vladika Nikolaj, koga moramo pominjati, lijepo nas je upozoravao, vezujući se za ono što je prolazno, za auta, satove, moć, uticaj i kojekakva čudesa, kaže umni vladika, mi draga braćo živimo smrti. Mi smo već umrli, samo nam nije javljeno.
Auto je bilo novo, pa je kanta sad, tri mjeseca sat, i tako dalje i tako dalje. Ponavljam još jednom, svi mi to živimo. Zato suočavajući se najvažnijim vrijednostima našega naroda, ne smijemo da činimo ono čemu smo često skloni, čemu smo prečesto skloni, da ih neprestano devalviramo. Kad vladiki u „Gorskom vijencu” prigovara jedan poturica, on kaže „Krst je riječ jedna suhoparna”, on ga vrijeđa naravno, sugerišući da ako ne živimo ono što prizivamo, ako zaboravimo krupne riječi, ako iza njih ne postoji naš čin, mi njih samo devalviramo. Dragi prijatelji, i Kosovsku etiku, i Cara Lazara, i Kosovo, i sve ključne identitetske vrijednosti našega naroda. Mi ih samo ponižavamo, drukčije rečeno ponižavamo sebe pred njima, a ne njih, one su nepostojane, jer je to biće utisnuto i ta svijest duboko utisnuta u našu svijest. Kako? Jer jedno istorijsko pregnuće naš narod kada je postizao krupne rezultate na vjetrometini istorije, a odmah da vam kažem, često je bio sklon padovima, da to nikad ne zaboravljamo, onda kada je postizao velike uspjehe, onda je slijedio Kosovsku misao, jer junaci Prvog srpskog ustanka ne kažu da stvaraju novu državu, nego da obnavljaju srpsku državu. Dakle, među njima živo pulsira Kosovska svijest. S druge strane Njegoš, koji je dao možda i najtačniju redakciju Kosovske etike, Kosovske svijesti u našem narodu, u svom političkom programu i svom čudesnom književnom djelu „Gorskom vijencu”, kad kaže na početku, posvećuje „Gorski vijenac”, kako on kaže, „Prahu oca Srbije”, odnosno Karađorđu Petroviću, i kaže na jednom mjestu „Bježi, grdna kletvo, s roda – zavjet Srbi ispuniše!”. Ne ispuniti zavjet znači živjeti pod kletvom, ispuniti zavjet znači skinuti kletvu sa sebe. A opet na jednom mjestu u tom čudesnom „Gorskom vijencu” koji je apoteoza Kosovskoj etici, on ističe one poznate stihove: „Su čim ćete izać pred Miloša i pred druge srpske vitezove” i za ključni stih zapravo Njegoš uvije tako poentira, „koji žive doklen sunca grije?”
„Čovjek nije datost, čovjek je mogućnost“
Dragi prijatelji, i sad ovaj drugi dio besjede, da se suviše ne udaljavamo. Važno je da se ovim danima i ovim povodima svi ogledamo u Kosovskom zavjetu, da se zapitamo u našim ličnim životima koliko smo dostojni tih riječi i jesmo li ih uopšte dostojni, i koliko treba samopregora i žrtve da ih budemo dostojni. Jedan ključni filozof, koji je preminuo prošle godine ima jednu divnu rečenicu koja glasi, ja je uzimam kao lozinku, a često govorim i studentima, „čovjek nije datost, čovjek je mogućnost”. Dali ćemo da se razvijemo u ličnosti, to zavisi isključivo od nas. To što smo rođeni kao živa bića, to ne znači da ćemo dosegnuti do ličnosti, kao što su govorili naši veliki bogoslovi. Dakle, prilika kada govorimo o Kosovu i Vidovdanu i Kosovskom zavjetu jeste da sami sebe preispitamo. Da preispitamo svoj odnos prema našem narodu. Ja ističem s velikim zadovoljstvom da smo prošle godine jedno udruženje iz Banje Luke, Centar za srpske studije i Kulturno društvo „Brdo” ovdje iz Kranja, objavili jednu lijepu knjigu, ja bih volio da svi vi nju pročitate i da svaki Srbin pročita, bar nekad u životu, ona je najsličnija onoj knjizi Arčibalda Rajsa, za koju ste svi vi čuli, „Čujte Srbi”. Ta knjiga ima karakterističan naslov „Zašto naš narod propada”. Napisao ju je Đorđe Natošević, koji je živio sredinom devetnaestoga vijeka, i da budem pošten, Đorđe Natošević je tačno naslovio tu knjigu „Zašto naš narod u Austriji propada”. Zato što je bio upravnik svih srpskih škola u Austriji. Mi smo, priređujući novo izdanje, naravno m inikad nismo preštampavali tu knjigu, a ona je osamdesetak stranica, to je jedna rasprava, mi smo u naslovu istakli „Zašto naš narod propada” izostavljajući ovo Austriji, jer Austrije Natoševićeve više nema. Već u drugoj rečenici Đorđe Natošević kaže nešto što je toliko aktuelno u našem vremenu, pred čim bi se svi morali zamisliti. Vremena su se ubrzala i istorijski procesi su se ubrzali, svjedočimo nešto što je dramatično u istorijskom trajanju našega naroda, a to nam se prazni zemlja. Đorđe Natošević, kažem, ne može da izdrži da započne tekst već u jednoj drugoj rečenici kaže „Propadamo moralno i materijalno, nestaje nas zato što se odrađamo i nerađamo“. Čovjek kao da je juče pisao tu knjigu. Na pitanje zašto su aktuelne te knjige i te crne prognoze, ovaj čovjek nije pisao crnu prognozu, nego kao upravnik svih srpskih škola u Austriji, kao istiniti srpski patriota i ljekar po struci, htjeo da opomene svoj narod. Nemojte misliti da Knez Lazar kune svoje junake što ih mrzi, zato što je nepristojan, ne daj Bože, nego on prvi koji je spreman da strada, a onda ima pravo i ad zakune kosovske junake. U tom cilju treba razmišljati i ovu Kosovsku kletvu. Ja ću završiti time da ovakvi budu istovremeno i podsjećanje na blistave trenutke naše istorije. Takvih trenutaka imamo da se ponosimo, da ih obilježavamo i da obilježavajući budemo dostojni tih blistavih trenutaka. Bilo šta da obilježavamo, i spomen na Svetoga Savu, na Kosovske mučenike, i na druge veličanstvene trenutke naše istorije, moramo da im budemo dostojni. I može svako od nas u ličnom životu da pokuša koliko možemo da se približimo tim idealima. Ovaj Natošević osim što daje nimalo optimističku sliku stanja našeg naroda poslije devetnaestoga vijeka, kaže nešto što bih i ja vama ovdje ponovio, a to imam pravo kao besjednik i da vas zamolim i na neki način apelujem, valjda je i to zadatak i obaveza besjednika. On kaže: „Mogu da nas spase samo dvije stvari. To su kultura, to je prosvjeta, to je škola”, koja je prva nastradala devedesetih godina u našem narodu, je li tako. Tvrdo sam uvjeren, reći ću to ovdje pred vama, da je sunovrat našeg naroda na današnjem Kosovu raspetom, ako nije prethodilo onda je to prvo doprinijelo onom što smo svi pričali osamdesetih godina dvadesetog vijeka: „Idi na Kosovo ako hoćeš završiti fakultet”. Tad nam je to bilo smiješno, međutim suština je tu, nemojte da pojeftinimo glavne ključne stvari našeg identiteta. I s treće strane kaže Đorđe Natošević, kao pametan, praktičan čovjek, ja i danas mislim da se može primijeniti, kaže: „Naš narod se može spasiti lijepom spregom između kultnih ljudi kulture i prosvjete i naših samosvjesnih i odgovornih trgovaca i domaćina”. Ne, dragi prijatelji, tajkuna, onih koji peru svoje duše pa ulažu novac u gradnju crkava. Polako burazeru moj, ja bih da se duhovno obnavljamo, da podvučemo crtu pa da kažemo ajmo duhovno da se obnavljamo, ajmo da napravimo strategiju našeg duhovnog obnavljanja. A onda Bože zdravlja biće potrebe za još ovoliko crkava. Ali je to mukotrpan, odgovoran, težak posao i oslušujući glas predaka i one modele koji su oni koristili, mi možemo to u našem sadašnjem vremenu da uradimo. Ja ću završiti sa onim sa čim sam i počeo. Dakle, da ne bude samo prigodno, nego da zapamtimo to svi i da pokušamo koliko je moguće datim u vremenima da to živi u našim životima „Svi mi dugujemo sebe nekoj deci, budimo potomci da bi bili preci”. Hvala vam lijepo.
Zahvaljujući se prof. Pevulji voditeljaka programa je istakla: „Verujem da smo pažljivo slušali reči profesora Pevulje i da će nam se ove reči utisnuti i u mozak i u srce”, a zatim pozvala Zlatomira Bodirožu, predsjednika Saveza srpskih društava Slovenije da joj se pridruži i da se obrati prisutnima sa nekoliko reči.
Zlatomir Bodiroža je u svom obraćanju naveo: „Dragi prijatelji, vaše ekscelencije, visoki gosti, predstavnici društava ovdje prisutnih, dame i gospodo, braćo i sestre. Izuzetna mi je čast, ništa manje zadovoljstvo, na radost što mogu sve zajedno da vas pozdravim ovdje ovim lijepim povodom u ovom lijepom mjestu, i da vam zahvalim što ste svojim prisustvom pokazali ispravnost naše odluke da mi podarimo zaslužnu pažnju Vidovdanu, prazniku u stradalačkoj istoriji srpskoga naroda. Ja moram da uputim posebne riječi zahvalnosti prof. Dr Dušku Pevulji što je i ove godine uložio izuzetan napor i trud i ljubazno se odazvao našem pozivu da bude sa nama danas ovdje, naš besjednik, i da nam besjedi, kako je kazao već, ne kao profesor već kao rodoljub rodoljubima. U istoj rečenici zahvaljujem učesnicima u programu što su svaki na svoj način dodali po jednu kockicu u ovom mozaiku današnjeg dešavanja, i svima koji su pomogli na bilo koji način u realizaciji ovoga projekta. Dragi prijatelji, ja neću dužiti, ali za nas Srbe kažu, a to je istina, da nam je otadžbina svetinja. To zaista jeste. Ali nas taj osjećaj ne sputava, ništa nas to saznanje ne ograničava, da budemo ljudi slobodna duha i velikog morala. Jer kako nam je u nekoj prilici govorio i naukovao veliki akademik, profesor Dragan Nedeljković, kada je kazao „ima nešto više i uzvišenije čak i od otačastva, a to je naša ljudska savjest”. Ako imamo ljudsku savjest i osjećaj ljudskosti, mnogo toga možemo lakše prebroditi. Da vas ne zamaram, bilo je dosta govora, i teško je govoriti poslije profesora Pevulje, a da ne bude nešto nakaradno, ja još jednom vama svima zahvaljujem za odvojeno vrijeme što ste danas sa nama ovdje i što ste nam, još jednom kažem, pomogli i opravdali našu namjeru da obilježavamo ovaj današnji praznik i u tom duhu da se sjećamo Vidovdana i Vidovdanskog zavjeta. Hvala vam od srca i živjeli“.
Nakon svog govora Zlatomir Bodiroža je podijelio zahvalnice učesnicima u programu Svečane akademije i recitala „Vidovdanski zavjet – Nikad ne zaboravi”.
U nastavku je Snežana Maksimović pozvala goste da se obrate publici i učesnicima. Prvi je rije uzeo Milorad Živković, ambasador Bosne i Hercegovine, koji je u svom govoru rekao: „Poštovani organizatori, gospodine podžupan, konzul Srbije, predstavnici Narodne skupštine Republike Srpske i Vlade Republike Srpske, članovi i direktori, predsjednici društava koji okupljaju Srbe ovdje u Sloveniji, dame i gospodo, braćo i sestre. Veoma teško je nešto govoriti poslije ovakvih recitala, poslije ovako motivacionog govora koji je profesor Pevulja održao. Sjećam se 2019. da je isto tako dolazio sa grupom iz Banje Luke koji su imali recital u onoj sali pored opštine, je li tako. I nadam se da će se ova manifestacija, koja se tiče Vidovdana, gospodin Bodiroža, dobro znam da je uporan, da je dobar organizator, i ovo svake godine održavati, jer Vidovdan, kao što je napomenuto, ovo važan dan u istoriji Srba. Ja sam bio kad je takođe obilježavan Vidovdan, kada je bio i tada vladika, a sada patrijarh Porfirije, koji je takođe bio na tom obilježavanju. Ja bih ovdje samo nekoliko rečenica rekao, da svi vi koji potičete iz Bosne i Hercegovine ili ste došli, ili su neko od vas tamo, da ne zaboravite svoj rodni kraj, da koliko je god moguće često odlazite tamo, da posjetite svoju rodbinu, prijatelje, poznanike, obiđete svoje imanje i vidite šta se radi u rodnom kraju. A ove godine posebno je veoma važno da izađete na izbore, ako ste sa ličnom kartom, da pomognete svima tamo, jer Bosna i Hercegovina nije samo naša, pogotovo Republika Srpska, nego i vaša. Ovim želim da ovdje u Sloveniji sve što ste zaželjeli, zbog čega ste došli ovdje, ostvarite, ali da ne zaboravite rodni kraj. Hvala.
Milomir Špica, konzul u Ambasadi Republike Srbije u Sloveniji obraćajući se prisutnima kazao je sljedeće: „Poštovani domaćini, poštovani podžupan, poštovani ekscelencijo gospodin ambasador, poštovani gosti iz Republike Srpske i svi ostali. Ja sam impresioniran, pogotovo posle govora profesora, ne bih želeo da vam oduzimam vreme, samo hoću da vam kažem da u ime Ambasade Republike Srbije i svoje lično ime, uvek ćemo se odazvati na ovakvim manifestacijama, uvek ćemo dati svoj doprinos i hoću da vam kažem da možete da računate na našu pomoć, na lično moju pomoć i da možete u svako vreme, kad god treba, obratite. Mi smo tu da pomognemo i da ovakve manifestacije održavamo, ne samo kada je Vidovdan u pitanju. Mi imamo dosta datuma, imamo dosta značajnih manifestacija koje treba i moramo da obeležavamo, pogotovo ovde gde smo trenutno, u Republici Sloveniji. Hvala vam i želim vam sve najbolje”.
U ime predstavnika Republike Srpske i u svoje lično ime, prisutnima se obratio i prof. Dr Vlado Đajić rekavši sljedeće: „Ja neću mnogo da pričam, sve je rečeno ovdje, organizatori, gosti, pustite me da vam čestitam i da kažem da mi je bila čast što sam prisustvovao ovoj manifestaciji. Kaže, da ko ne zna odakle je počeo, ne zna ni gdje ide, a vjerovatno neće daleko ni stići. Prije nego što sam postao direktor, generalni direktor Kliničkog centra, koji ima 2.500 radnika, jedan od najboljih u regionu, bio sam dugo godina šef odjela za moždane udare. I dosta naših ljudi, koji su radili u inostranstvu, dolazilo je i ležalo, nažalost, i pričali smo o svemu, suštini života, ali i sam sam obišao čitavu planetu, od Australije do Amerike, stigao sam do Vankuvera, Londona, Pariza Berlina.. Ono što im je najžalije bilo, dok sam razgovarao s ljudima, jeste što se nisu ranije vratili da žive tamo gdje su se rodili, što nisu češće dolazili a još češće što nisu djecu češće dovodili da vide gdje su se rodili, da obiđu groblja predaka, malo pokupe običaje, što su možda dozvolili da naša tradicija bude balast nekog primitivizma. Ja mogu da kažem da mi je drago što se vi okupljate, da radite, gradite, poštujete sistem države u kojoj živite, unaprjeđujete , i da nikad ne zaboravite odakle potičete i ad date sve od sebe da se očuva srpska tradicija. Kaže jedan mudrac da je suština života jeste dati što više državi i svojoj zajednici. Uvijek moramo više davati, da bi zajednica imala više. Na kraju, svima kažem, moramo se što češće okupljati, u našim pravoslavnim crkvama, oko našeg patrijarha Porfirija, oko Srbije i predsjednika Vučića, oko Republike Srpske i gospodina Dodika, koji vas je sve pozdravio, juče sam bio s njim, organizatoru i županu i podžupanu je poslao svoju ličnu rakiju, koja je najbolja rakija jugoistočne Evrope. Na kraju želim samo da vam još jednom čestitam, da sam prezadovoljan, presrećan, i da sam vam dužnik što ste ovo priredili i da su vam moja vrata u Banjoj Luci, gdje god da sam, sve vrijeme otvorena. Hvala”.
Završavajući ovaj događaj Snežana Maksimović je rekla: „Ne poznajući svoje pretke, ono što su kroz život prolazili, načine kojima su se sa nedaćama borili i pravoslavlje koje ih je čuvalo, izgubljeni se tražimo u tuđini, tačnije nestajemo. Borimo se protiv toga.
Priča o našim žrtvama nije istorija, kultura u bilo kom vidu, već naš život. Sećanje na pretke nije puko sećanje i pominjanje već zajednički život u duhovnoj zajednici živih i mrtvih. Bez obzira na to što naše ognjište nije stradalničko, mi smo potomci žrtava i naša obaveza i htenje je da stihom, proizašlim iz istorijskog dokumenta i literarure, tu našu duhovnu zajednicu osnažimo.
U ime Saveza srpskih društava Slovenije zahvaljujem vam se na poseti i Bože zdravlja da se dogodine ponovo okupimo. U’ zdravlje!”
Tekst i foto: Dušan Jovanović
