SRPSKA TUŽBALICA

SRPSKA TUŽBALICA

U onom gradu, u onom selu,

pod onom kulom, pred onom crkvom,

na onom groblju, kraj one vode,

sred onog luga, pod onim visom,

srce je moje zakopano.

Gdje god da ima puste zemlje,

gdje god da raste kukurijek,

gdje god da zjapi dom ukleti

iz kog džiglja jedra zova

i krije stope u pepelu,

moja je kuća zgarište,

moja je bašta, s mojom sjenkom,

ja sam tu bila kad i život,

Sve što imadoh više nemam.

Moje je nebo potamnjelo,

moje je sunce pocrnjelo,

samo jezik pred smrt trza

i grca ovo što svi čuju –

a ne vjeruju ni u ropcu

jeziku od kog nastadoše

kad ga iz mene iščupaše.

ZORAN KOSTIĆ