KREATIVNOST KOJA BOJOM OSLIKAVA SVIJET: LJUBOMIR KOVAČEVIĆ , UMJETNIK IZ KRANJA

KREATIVNOST KOJA BOJOM OSLIKAVA SVIJET: LJUBOMIR KOVAČEVIĆ , UMJETNIK IZ KRANJA

 

Ljubomir Kovačević je rođen 9. januara 1955. godine u selu Ljubačevo, po svojoj prirodnoj ljepoti poznatom kraju nadomak Banjaluke. Brojni  ljudi su baš kao i Ljubomir u potrazi za boljim uslovima napustili rodni kraj zaputivši se u bijeli svijet. Kovačević je novo domovanje za sebe i svoju porodicu pronašao u Sloveniji. Došavši nije jurio karijeru, nego opstanak, nastojavši da svojoj porodici, radivši kao vozač, obezbijedi dostojan život. To ga je mnogo puta vodilo putevima širom Evrope i Rusije.

Ono  što ovog umjetnika čini jako interesantnim jeste slikarstvo. Stilski pravac likovne umjetnosti u kojem je Ljubomir pronašao sebe je realizam. Molbu da kaže nekoliko riječi o sebi za Naš glas je velikodušno i domaćinski prihvatio.

Na pitanje: »Dali je slikarstvo dio tebe još iz školskih dana?« je odgovorio:

»Slikanjem se bavim tek nešto više od decenije, tačnije sve sam po upornom nagovoru svoje žene započeo na Badnji dan, 6. januara 2004. godine. Tada su nastali prve skice i prvi crteži, a uslijedilo je maratonsko stvaranje. Radio sam sve dok je bilo dana i dovoljno prirodne svjetlosti, a jedva sam čekao da se jutrom budim i odmah prihvatim kista«.

 

Počevši sa skiciranjem Ljubomir Kovačević je doživio preporod u svom životu i nikada se nije prestajao baviti slikanjem. Slikanje ga smiruje i ispunjava. U svojim najplodnijim  godinama je dovršavao i po dvije do tri slike na dan. To mu je uspijevalo tehnikom izrade nekoliko slika uporedo, uvažavajući potrebno  vrijeme da se boje osuše i da je moguć prelazak u sledeće faze nastajanja umjetničkog djela.

 

Koje tehnike koristite?

»Počevši svoj slikarski put sam tražio sebe u akvarelu, ulju na platnu, ulju na kamenu i još nekim tehnikama. Ono što je za mene važno je to da tehnika dozvoljava dovoljno vremena za doradu svih detalja i prelaza na slici, tj. da se boje ne suše suviše brzo.«

Dali ste pokušavali svoja znanja i vještine prenositi na druge?

»Naravno, ja sa zadovoljstvom pomažem entuzijastima. Nema mnogo ljudi koji  odlučuju da se okušaju u likovnim radovima. Tako sam, između ostalog, radio u KD Brdo kao vođa likovne sekcije sa nekoliko nadarenih članova.«

Šta je, naravno pored talenta, potrebno da neko postane slikar?

»Za svakog čovjeka, ne samo za slikara je jako važno da uspostavi kontakt sa  prirodom i okruženjem, da osjeća i da vidi, da doživljava detalje, boje i sjenke… Sve to se pojavi sa godinama, ako čovjek ima u sebi dovoljno interesovanja za neku aktivnost.«

 

Ljubomir je stvorio jako veliki broj slika, od minijatura do onih velikih od nekoliko metara. Svoja djela, naročito neka njemu posebno draga, jako slikovito opisuje riječima sve do poslednjih detalja.

 

Koliko je teško dozvoliti tvorevini da napusti atelje, da postane vlasništvo nekoga drugog?

»Teško je prognozirati dali će ti neka slika nedostajati ili neće. Svaka slika je rad za sebe i za svaku se emotivno vežem. Dobar primjer je slika mačke koja je kod mene ostavila impresivan trag u duši. Poslije izrade, dok je bila kod mene mi nije mu puno značila, a kasnije, od kada je novi vlasnik odnio kući mi jako nedostaje. Ozbiljno razmišljam da vlasniku ponudim zamjenu. Spreman sam dati drugih deset svojih ostvarenja da povratim svoju miljenicu kući. Teško je objasniti tu ljubav, emotivnu povezanost koja nastane između stvaraoca i njegovog djela.«

 

Može li se od slikarstva živjeti?

»Nekada sam prodavao veliki broj slika, organizovao sam izložbe i time reklamu sebi činio. Sada je prodaja nešto opala, valjda ljudi nemaju novaca ili imaju druge prioritete. Ljudi se priklanjaju jeftinijim replikama na papiru koja je često dostupna na najrazličitijim mjestima. Sam materijal za bavljenje ovim je jako skup. Svoje vrijeme ne smijem ni računati – rad na slici je nekada umije da potraje danima…«

 

Šta poručujete svima koje slikartvo privlači?

»Slikarstvo je jedan od načina izražavanja, što i jeste zadaća umjetnosti. Vjerovatno je potrebna nadarenost, ali presudna je volja, čvrst i uporan rad, kao i velika doza samokritičnosti.  Najvažnije je da čovjek doživljava svijet oko sebe, da vidi i oseća sjenke i boje, da se zna posvetiti i najmanjem detalju na objektu kojeg slika. Samo jedan pogrešno napregnut mišić na konju u galopu će slici dati potpuno drugi izraz;  možda će čak slika propasti zbog toga i biti bezvrijedna.

Dešava se, naprotiv, da bivam nezadovoljan svojim radom i poželim odmah da ga bacim. Međutim, drugi dan se pojavi neko ko između trista različitih slika okrljapi baš tu, koja je meni slika sa greškom, ali nebi mu je niko više oteo iz ruku, čak i ne pita za cijenu. Valjda se zaljubi na prvi pogled kao što se i čovjek u ženu.«

 

Ljubomire, dali možemo očekivati izložbe u budućnosti?

»Izložbe su jako dobra reklama i način da se izađe iz sjenke. Sa druge strane je to velika obaveza, ogroman trud, dosta potrošene energije i što je najnezgodnije, mnogo izgubljenog vremena. Plod izložbe naravno nije samo prodaja nego i prezentacija. Kako god bilo, ali umjetniku nikako ne prija da ljudi ne žele da kupe njegove radove, odnosno da se proda tek po neka slika. To ne znači da izložbi neće biti… U šarenilu mojih radova svi koji žele me mogu pronaći i izabrati po nešto za sebe.«

 

 

Svi koje rad ovog umjetnika zanima ga mogu potražiti i kontaktirati preko Fejsbuk profila koji je dostupan ovdje: LJUBOMIR KOVAČEVIĆ FB

Njegove radove je veoma jednostavno prepoznati po upečatljivom podpisu na sredini slike. Radi se o nadimku iz mladosti, “Judi”.

Tekst i foto: Miodrag Kondić

 

 

 

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.